Poglavlje 9
- Zdravo, Džokej, stari druže moj. Sto godina se nismo
videli...
Gle, gle...
Nisam znao da Aca Vaška ima brata starijeg dvadeset godina, ali tip kom sam
otvorio vrata nije mogao biti niko drugi.
Imao je isti bernardinski pogled kao Aca, istu brižno i pedantno razbarušenu
pesnicku frizuru, i isti svileni šal, besprekorno složen uz pulover, kako je to
vec znao da izvede simpaticni sitni grebator, jedan od glavnih statista u
slavnim Danima Lavova.
Frapantno...
Lice koje mi se smeškalo nosilo je isti onakav, komotan, za dva broja veci nos,
na cijem su vrhu bili nataknuti isti onakvi ogromni amerski cvikusi, i kad su
mi se oci malo navikle na polumrak hodnika, uocio sam da je i antilop-jakna,
izlizana kao blokeji na poštarskim cipelama, veoma slicna onoj jakni po kojoj
je mladi Vlaškalic bio prepoznatljiv. Veoma, veoma slicna.
Suviše slicna, bojim se...
Jebo te maus. To nije bio ni stariji brat, ni mladi otac Ace Vaške. To je bio
Aca Vaška licno. Glavom i nosom...
Za njega se pricalo da živi brzo, ali kako je uspeo da za pet godina ostari
dvadeset godina, to verovatno zna samo on...
Ma, da se ne lažemo, ne zna samo on...
Grad Heroj je mala varoš. Znaju i drugi...
Znaju narocito oni kerovi koji se pojavljuju niotkuda svaki put kad nanjuše da
je Acin "špric" na rezervi.
Te zveri su svojim tananim iglama izvezle crnu cipku za jastuk mog izgubljenog
druga.
Primetio je da ga gledam duže nego što je pristojno.
- Da, da, kosa mi malo opada u jesen. Eh, da me vidiš samo u prolece...
Propustio sam ga unutra, stisnuvši mu ruku usput. Bila je prijatna kao presna
lignja, baš izvadena iz frižidera.
- Starimo, Aco moj, tu boga nema. Upadaj, sedi, jesi li za neku cugu? Kojim
dobrom dolaziš?
Stvarno treba biti blesav pa pitati dekintiranog narkosa kojim dobrom dolazi.
Kakvo pitanje, takav i odgovor...
- Umro je Cava Basista...
Cava Basista je bio ovdašnja legenda. Vrhunski
"kafanjeros". Lider najboljih hotelskih bendova. Pionir roka u našem
gradu. Šarmer. Svestrani zabavljac. Cicija jedna. Alkos. Gubitnik. Ništarija...
Za svakog po nešto...
Kao klinac gledao sam ga na igrankama, imao je "Fender Jazz Bass" i
folirao trans svirajuci najjednostavnije ljige, ali mu je to sasvim dobro
stajalo. Bio je definitivno simpatican. Pokušavao je da prode kao solista,
pevao i na festivalima i na TV-u, pravio novi bend za svaku gitarijadu, ali
nešto mu je ipak falilo.
Talenat? Sreca? Jaja?
Pa da. Ta tri...
U lokalnom kupusovom listu dosledno su ismevali svaki pokušaj nekog od nas
sugradana, pa su i oba Cavina singla bila urinirana od prestrucnih
provincijskih kriticara.
Ipak, uporni Cavez je do kraja uspeo da izbori i jedan izrazito pohvalan tekst
u glasilu Grada Heroja:
"Obaveštavamo rodake i prijatelje da je naš DOBRI, PLEMENITI, POŽRTVOVANI
taj i taj, iznenada ispustio svoju dušu..."
Iznenada ispustio dušu...
Sve drugo je ispustio mnogo ranije. Ispustio je iz vida jednu zgodnu bucmastu
ženicu, kojoj je dozlogrdilo dremanje za "muzicarskim" stolom, i
miris vinjaka koji joj je posle fajronta stizao u stan, pa je pokupila klince,
jednog dana i vratila se svojim uglednim roditeljima.
Uostalom, oni su joj odavno govorili da je pogrešila što se uopšte i udala za
"onu pijanduru i ženskaroša"...
Da, Cava je zatim ispustio i priliku da dalje svira sa mnom, kad me je pred
koncert u Rijeci ucenio da nece izaci na scenu ako bendu ne dignem gažu za
jednu staru, sivu hiljadarku.
Hiljadarku je, inace, dobio, ali je zauvek izgubio priliku da još nekad svira
izvan kafane...
A onda je, bukvalno, ispustio i gitaru. Tako sam barem cuo...
Strugao je po žicama sa bracom Narodnjacima u nekoj birtiji iza Palanke,
spondiloza mu je totalno sjebala prste, i jedne veceri mu je gitara ispala iz
ruku.
Posle je uzalud dolazio na berzu tezgaroša u hotel "Vojvodina",
ocekujuci da je nekom orkestru potreban evergrin-pevac sa bogatim iskustvom, i
oni momci koji nisu stigli da okrenu glavu kad bi se pojavio, castili bi ga
pelinkovcem i dozvoljavali mu da za njihovim stolom isprica neki vic koji su
svi znali, ali mu više nisu nudili posao. Mesecima. Godinama...
I onda je ispustio dušu...
Iznenada?
Šta ja znam. Tako piše u novinama...
Vetar stanuje u Rumenickoj BB, i nije mi jasno kome je
palo na pamet da baš u njegovom dvorištu izgradi Novo Groblje.
Novo Groblje, za mene nije ništa novo. Mi se, na žalost, vec sasvim dobro
poznajemo...
No, kad je Deda Štetu ono sustigao "peugeot", bila je to pusta livada
sa par sablasnih humki, kao grobovi obešenih drumskih razbojnika zakopanih
negde usred polja, bez Boga, zvona i opela...
Strine i snaje koje su naricale za Dedom po službenoj dužnosti zgranuto su se
gurkale kod rake, pokazujuci na ime, plasticnim slovima ispisano na susednom
krstu:
Kis Laszlo...
Madar...
Hvalili smo se kako ovde svi živimo zajedno, ali smo, za svaki slucaj, ipak
umirali svako za sebe.
Novo Groblje donelo je i nov zakon da se svi gradani našeg grada koji iz nekog
opravdanog razloga prestanu da žive, ubuduce sahranjuju na istom mestu.
Cudo da se na to manjine nisu pobunile, tek, bilo kako bilo, moj deda, veliki
pravoslavac i crkveni tutor, dobio je za prvog komšiju, na neodredeno vreme,
kolegu katolika, majstor Lasla Kiša, umetnickog stolara u penziji...
Cale i ja smo ostali poslednji, kako je to vec red, i necu nikad zaboraviti
kako je moj stari pogledao preko ramena kad smo odlazili, i osmehnuo se na onaj
svoj posebni, golim okom jedva primetni nacin.
- Eto, moj sine, Laslo. Baš je to neko božije maslo...
Možda se Cale setio kako mu otac dugo nije oprostio što se oženio katolkinjom?
Možda se setio kako je posle Deda Šteta svog unuka-ljubimca godinama za Sve
Svete vodio na ono drugo "njihovo" groblje, kupovao mu šecerleme i
peceni kesten, i vadio veliku kariranu maramicu gledajuci u porculansku sliku
lepe mlade žene sa dugim uvojcima i tužnim tamnim pogledom nekog ko odlazi...
Ne znam na šta je još tad mislio moj Cale, ali bila je to važna lekcija koju
sam dobro zapamtio.
Okrenuo sam se i ja, i pogledao još jednom na dve humke na koje je polako padao
sumrak, neprijatan i hladan kao mokra cicana košulja.
Tako i treba, Deda Šteta. Kao komšije. I majstori. Kao ljudi...
Bilo je to pre petnaest godina...
Groblje se od tada lepo izgradilo. Pokazalo se kao dobra investicija...
Breze, koje su tad bile tek posadene, sad uveliko skrivaju pogled na tu
parcelu, iako je vetar sa njih otresao skoro sve lišce, i nosio ga po širokoj
aleji kojom smo Aca Vaška i ja žurili prema kapeli...
Priznajem da nikada nisam voleo vetar, ali ni Aci to ocigledno nije bila
omiljena pojava u prirodi.
Ruke su mu bile zauzete velikim buketom u celofanu, pa je savio glavu i okretao
je kao biciklist-trkac, ne bi li našao ugao pod kojim mu košava nece podizati
duge pramenove koje je terao s leva na desno i otpozadi prema napred,
pokušavajuci da sakrije duboke zaliske i malu monašku celu na vrh glave.
- Jebem ti vetar, da ti jebem...
Na platou pred kapelom nastupao je hor Promašenih...
Uspešni su uspešni pomalo i zato što znaju na cijoj se sahrani treba pojaviti,
i ovde ih nije bilo.
Bilo je pateticnih, kao Aca, koji su ridali nad kovcegom, bilo je realnih, koji
su govorili da se tako nešto moglo i ocekivati, i bilo je nekih zalutalih, koji
su pitali koliko je godina imao.
Koliko godina?
Pa, sasvim dovoljno da umre mirne duše...
Cava Basista je imao puno prijatelja, ali ne broje se oni koje si imao, nego
oni koji ti ostanu.
Nije bila gužva, ali toliko sviraca ipak nisam video na jednom mestu još od
"Muzicarske Nove Godine 1979."...
Svi su stajali u grupicama, dvoje-troje, ili samo dvoje, i mada sam mnogima
klimao glavom, nisam uocio nikog kom bih mogao da se prikljucim.
Dabome, meni su se prikljucili...
Zoka Obad primetio nas je cim smo stigli, ali je lukavo sacekao da ostanem sam,
i tek kad je bio siguran da nece izvisiti, polako mi je prišao, držeci ruke na
ledima.
No nesreca nikad ne dolazi sama...
Za njim je, na vrhovima prstiju, kako se to vec radi na sahranama, pošao i
Miško Bajic, poznatiji kao Miša Magarac, koji je poslednjih tridesetak godina
stalno tapkao za svojim kumom Zokom, uvek tako na korak ili dva iza njega, u
svemu...
Bili su jeziv tandem...
Zoka Obad se patio sa gitarom kao da svira na bodljikavim žicama, ali je za
prakticne stvari imao savršen sluh.
Bio je glavni trgovac benda, i mada se Cava zvanicno vodio kao šef, mislim da
je mišoliki prateci vokal uvek držao konce u svojim rukama.
Poturao je naivnog Cavu kad se trebalo našikati sa direktorom nekog hotela da
bi se dobio posao, uvaljivao mu je na potpis sve problematicne ugovore, a
siguran sam da ga je napalio i protiv mene, kad smo ono "zakuvali" u
Rijeci.
Usput je otvorio fotokopiraonicu, kupio stan, što se ne dešava poštenim
muzi-carima, i, za razliku od upokojenog Caveza, strugnuo je sa scene na vreme,
mnogo pre nego što su poceli da ga guraju sa nje...
Promrmljali su pozdrav, stali levo i desno od mene, i cutke sam cekao sledecu
repliku, opkladivši se sa sobom da ce to biti "Nema više našeg
Cave...", ali Zoka me je iznenadio jednom neocekivano originalnom
recenicom.
- Ode naš Cava...
Nisam odmah odgovorio, jer sam posmatrao kako Aca tek iz drugog slobodnog
bacanja uspeva da nabaci svoj buket na veliku hrpu ružnih plasticnih venaca.
- Ode. Možda nade gažu u oblacima. Ovde mu baš nije išlo...
Osetio sam da me gledaju, ali nisam okretao glavu. Popovi su se poceli muvati
oko izlaza iz kapele, što je znacilo da ce predstava poceti na vreme.
Eto, Cava je uspeo da jednom ipak pocne program u minut, baš kako je
plakatirano.
Miša Magarac je osetio potrebu da i on nešto njakne.
- Vidiš kako je glupo što smo se svadali, Džokej. Šta ceš, bili smo tako
mladi..
Pa baš i niste...
Ja sam bio mlad, vi ste tad vec dobro ugazili u cetvrtu deceniju, koliko se
secam...
- A i svirali smo da se pušilo. Secaš se kako smo samo svirali?
O, secam se...
Miša Magarac, konkretno, muzicirao je tako što je sa dva
štapa mlatio kao divalj po gomili šupljih kanti...
Da ne bude zabune, vidao sam i bubnjare koji su zaista SVIRALI bubnjeve, ali
Sivonja nikako nije bio clan tog kluba. On je baš LUPAO bubnjeve. Nemilosrdno.
Kao tude...
Na jednom koncertu tako je pomahnitao da sam se uplašio da mu se pas lutalica
zavukao pod timpan, i da Miško bukom pokušava da ga istera. U pauzi, izmedu
pesama, zavirio sam da vidim da se nije macka, ne daj bože, omacila baš u bas
bubnju, na starim krpama koje je Magarac koristio kao "denfer", ali,
srecom, nije bilo ništa od svega toga. To je samo suptilni muzicar nešto
interpretirao. Neki ritam, šta li...
Neupuceni bi možda pomislili da je njegov nadimak malo grub i preteran, ali mi,
koji ga poznajemo bolje, slažemo se da se u stvari radi o nežnom tepajucem
imenu od milja.
Ali ni drugi nisu bili mnogo bolji.
Vec sam spomenuo one muke po Zoki, kad su svirka i štimovanje bili u pitanju.
Kod Cave je, opet, sve zavisilo od promila u krvi i zakona spojenih sudova, a i
organisti su bili prica sasvim za sebe.
Menjali su se cešce nego clanovi Predsedništva SFRJ, i nisam stigao ni da ih
sve pošteno upoznam. Bili su to uglavnom akademici, momci sa puno bubuljica i
malo smisla za muziku, ali im je to pomagalo da se bez problema uklope u paniku
i konfuziju koja je vladala na sceni.
Ruku na srce, i ja sam tada pevao kao decak koji mutira. Kao prehladeni decak
koji mutira...
Prestravili su me prvi, staromodni producenti s kojima sam radio, terali su me
da pevam pravilno i školski, a pravila i škola nikad nisu bili moja prirodna
sredina.
Stvarno sam propevao tek kad sam dobrocinitelje zbacio iz sedla, negde na
trecoj, cetvrtoj ploci, i sve što sam do tad snimio danas mi zvuci kao stari,
previjeni gramofon, ili, još bolje, kao onaj uzbudeni i ubrzani polupederski
glas spikera iz prvih posleratnih crno-belih filmskih žurnala.
Prokletstvo je to...
Nikad nismo prolazili bolje. Nastupao sam sa profesionalcima, sa ajkulama i
zverima, sa malom filharmonijom i big-bendom, sa velikim "lajtom" i
hiljadama vati oko sebe, ali nikad nisam imao toliko uspeha kao sa raštimovanim
kafanskim orkestrom, i jadnim skrpljenim ozvucenjem 2x350 vati.
Kažu da samo treba biti pravi covek na pravom mestu u pravo vreme, a sve ostalo
je cista tehnika. Za pravo mesto i pravo vreme je u redu, to se poklopilo, ali,
medu nama, još uvek mislim da stari momci nisu bili pravi momci za pomenutu
situaciju.
Verovatno grešim...
Naime, i sam Bog je, izgleda, secovao na nas...
Cudan oreol, srebrn i maglicast, lebdeo je tih meseci nad malim tezgaroškim
bendom, i niko nam ništa nije mogao.
Polak je program ustupao svojim provincijskim filijalama, sitnim menedžerima
koji su pokrivali odredene reone, i ti terenci, željni dokazivanja i velikih
poslova, punili su hale i sale do vrha, Gospon Stjepku za ljubav, uz pomoc
svega nekoliko plakata, i svega nekoliko podmicenih muzickih urednika po
lokalnim radio-stanicama.
Polak me je i povezao sa Cavom i njegovim bendom...
Svirali su neku veselicu u Tuheljskim Toplicama, stari macak ih je cuo, ocenio
i procenio, castio ih cugom, pa ih pazario kao priplodne junce.
- Alo, Džokej? Zakaj mi nisi rekel da imaš fajn orkestar tamo kod vas? Sve sam
zrihtal. Basist ti se bude javil cim stigne doma...
Studijski muzicari koji su dotle bili u kombinaciji, bili su razmaženi kao
mecosoprani, i Polak je jedva docekao da ih se reši. Tražili su hotele sa
bazenima, bazene sa saunama, saune sa masažom, pa juhicu za nijansu topliju,
pivo za nijansu hladnije, jastuke za nijansu tvrde, amortizere za nijansu
mekše...
A Gospon Stjepko je tražio bend za nekoliko nijansi jeftiniji. I našao ga je...
Cavez & Co. nisu bili baš fon Karajani, ali, istini za volju, ni moje pesme
nije pisao Amadeus. "Poskidali" su stvari korektno, rekoh korektno,
ne perfektno, bože moj, pa malo su to prilagodili sebi, ali nikad im niko nije
zamerio. Cak ni ja.
Oni koji su želeli da me uvrede nazivali su me amaterom, a to je u stvari bila
istina koje se nisam puno stideo. Amateri, uz sve mane, imaju nekog šarma koji
je nedostupan profesionalcima, i posmatrajuci kasnije fotografije na kojima su
mi "profici" bili za ledima, video sam sebe kao turistu uslikanog u
muzeju voštanih figura, na odeljenju "rock & roll music".
Prilicno cudan osecaj...
Kao kad mazneš besprekornu ribu i u kljucnom momentu otkriješ da nosi duboki
zamrzivac u gacicama. Ni tamo, ni ovamo...
Cavin orkestar, ko zna zašto nazvan "Kruna", po tom pitanju mi je
mnogo više odgovarao. Necu da kažem da su bili duduci, nije lepo, a, na kraju
krajeva i napravio sam citav ovaj uvod da bih mogao da ih opišem jednom jedinom
recenicom: imali su puno, puno šarma...
Neke svoje rodene pesme, u pocetku naše saradnje, prepoznavao sam kao na kvizu,
tek posle prve-druge strofe, ali nakon samo nekoliko nastupa potpuno smo se
ušemili i više nije bilo problema. Momci su se oblacili kako su navikli na
svojim ugostiteljskim nastupima, u široke košulje od onih sjajnih materijala od
kojih se obicno šiju novogodišnje haljine, i u raznobojne jednodelne
kombinezone sa velikim džepovima i cipzarima, o, bili su jako ponosni na svoj
izgled, ali publika je, bojim se, to shvatila kao parodiju, i kezila se na
najozbiljnijim mestima.
- Ti boga, ovi su ti decki pravi "Mapetovci". Rulja ih obožava...
Da, i Polak je bio zadovoljan, kao uostalom i svi ostali. On je bio zadovoljan
publikom, publika programom, direktor hale zadovoljan procentom, opština i ZAMP
zadovoljni sa po svojih deset posto, prodavci semenki, kikirikija i
osvežavajucih pica zadovoljni pazarom, pa onda i ja, da se ne foliramo, sasvim
zadovoljan sobom. Dakle, svi zadovoljni...
Skoro svi...
Oni koji su nekad zagrizli taj kruhac znaju ko ce uvek prvi prekinuti lanac
zadovoljnih.
Bend, dabome...
Svirci su na prvi koncert teglili ozvucenje, montirali instrumente, svirali,
razmontirali, pa teglili nazad. Na drugom koncertu su brojali glave u parteru i
na tribinama, na trecem su te glave pomnožili sa cenom ulaznica, a pred cetvrti
koncert su tražili "fizikalce" za nošenje instrumenata i ozvucenja. I
vecu gažu. Do desetog koncerta su još malo množili, pa su tražili i tehnicare
za montiranje instrumenata. I vecu gažu. Posle još pet nastupa su tražili dva
automobila umesto kombija, dnevnice za deset dana unapred, i vecu gažu, i tako
redom, pa sam se vec plašio da ce za trideseti koncert spremiti zahtev da više
i ne izlaze na scenu, nego da im honorare samo ubacimo ispod vrata.
No sticajem okolnosti nije bilo tridesetog koncerta.
Dvadeset i deveti je bio u Rijeci...
U ovoj zemlji postoji cudan obicaj da se fabrike keksa, bombona i slatkiša za
decu nazivaju po obešenim i streljanim ljudima, pa onda i nije neko cudo što se
i jedan kitnjasti predratni teatar, sa visokim balkonom i pompeznim ložama,
neprikladno zove "Kino Partizan".
Da, tamo smo nastupali...
Kapacitet dvorane iznosio je tisucu mesta, što je po tadašnjem kursu bilo
sasvim približno hiljadi, ali mene je mnogo više radovala vest da gledalaca ima
više nego ulaznica, i da, i u tom ružnom velikom mestu, ima puno lepih malih
okica koje ce biti uperene u mene te veceri.
Ali i Cavin nos, prošaran detoniranim kapilarama, bio je uperen u mene pre
izlaska na scenu.
- Slušaj mali, mi smo nešto razgovarali. Slaba nam je lova. Za te pare nam se
ne isplati ovo mrcvarenje. Propustili smo neke super ponude, i rešili smo da
dalje sviramo samo za dvostruku gažu. Izvini, ali tako je. Mi smo ipak
profesionalci...
Pale su mi na pamet one gospodice za koje se kaže da su
"profesionalke", i povukao sam figurativnu paralelu izmedu te dve
branše.
Ocajnicki sam tražio Polaka pogledom, ali on se motao negde izmedu kase i
ulaza, i znao sam da nema teorije da se pojavi.
Iza Cavinih leda nacrtali su se i ostali muzikanti, i dodavali mu gorki zacin
za kašu koju mi je kuvao. Mufljuz se još više napalio.
- Eto, mali, pa odluci. Publika ceka. Mi se pakujemo, a ti možeš i sam na
scenu. Recituj Jesenjina, žongliraj sa pomorandžama, pricaj im masne viceve.
Nema ljutnje. Kol'ko para, tol'ko muzike...
Bend se cinicno cerekao, i tad sam prvi put primetio da ipak ima i trenutaka
kad štimuju zaista besprekorno.
Gospodi pomiluj...
Pop je poljubio hladni metalni krst i izgovorio još neke reci koje je,
prevrcuci ih kao suvo lišce, vetar odmah poneo daleko u polje. U povratku, švicnuo
je po golim granama, poigrao se sa tankim dimom kandila, pa je još jednom, ne
uspevši da odoli, podigao onaj smešni svileni pramen na pognutoj Acinoj glavi.
Eto...
Sve to dode na svoje. Te davne noci dao bih za svoju publiku mnogo više od
cetiri sive novcanice, ali momci koji su kafe zajedno pili a odvojeno ih
placali, to nikad ne bi razumeli. Sad to više i nije tako važno. U Rumenackoj
BB prebijeni su i mnogo veci dugovi od tog našeg, i malo je neozbiljno, u ritmu
elektricnih zvona, citirati staru tezgarošku devizu:
Pošteno, pa ko koga zajebe...
Momci su hteli da me malo opelješe, i uspeli su. Ja sam hteo da se oni malo
vrate tamo gde im je mesto, i uspeo sam.
Nastupio sam te veceri u Rijeci. I još jednom. I još jednom. Nastupao sam posle
i u "Skenderiji", "Lisinskom", na "Gripama", u
"Centru Sava", "Zetri", "Moraci", u
"Zrinjevcu"...
Clanovi VIS-a "Kruna" slušali su o tome, i to mi je više nego
nadoknadilo onu lovu koju sam morao da odbrojim u garderobi "Kina
Partizan".
Znao sam da znaju da bez mene nemaju nikakve šanse da se popnu na koju od tih
pozornica.
Osim, ako ih redari ne propuste da predaju cvece nekoj do kolena dekoltovanoj
"Narodnjakinji"...
Klik!
Ne, na žalost to nije bilo ono "klik" koje mi je nedostajalo. To sam
samo ja upalio svetlo u hodniku, vrativši se sa sahrane.
Emilija je bila opravdano odsutna tog dana.
- U subotu izlazim pred maticara...
Faca mi je stena kamenita, ali i stene ponekad pucaju. Lija se radosno
nasmejala, zadovoljna efektom svoje tektonske recenice, i tek tad sam dovršio
svoj pokret, zaglavljen negde na pola puta.
Dodavola, odao sam se...
Odala se i ona.
Testirajuci moju ravnodušnost otkrila je da ni njoj nije svejedno da li je meni
svejedno. Pa dobro. Nešto se vec moralo desiti na našem grafikonu.
Brzo mi je objasnila da zaista izlazi pred maticara, ali malo sa strane, sa
krilne pozicije, kako bi rekli reporteri sa fudbalskih utakmica.
Bice kuma. Njena drugarica Ruška udaje se za Mr. Naduvenka, sina jedinca mocnog
prigradskog privatnika, i moj mali sagovornik pozvan je da svedoci u tom
slucaju.
Svatovi su zamišljeni kao spektakl, mladoženjini su pregovarali sa FK
"Crvenom Zvezdom", ali je "Marakana" nešto zauzeta, pa su
se morali zadovoljiti zakupom jednog od ovdašnjih hotela. Taman za rodbinu.
Naduvenkovo pleme je ozbiljno iskušenje za raspoložive hotelske kapacitete,
pošto osim prirucnih rodaka dolazi i delegacija iz zavicajnog pasivnog kraja.
Lija mi je rekla da je hvata blaga jeza od susreta familija buducih sretnih
mladenaca, mladine lokalne aristokratije s jedne, i mladoženjine boracko-
mercedeske koalicije, s druge strane.
Poslednji put kad su se srele takve dve družine pala je Bastilja, ali nisam
ubeden da sam smirio Kuma-Liju iznevši joj taj podatak. Zato sam joj objasnio
da su tada jedni izvukli odredenu pouku, i da otad uvek cute i priznaju da su
drugi u pravu.
Narocito ako "Drugi" mašu nekim najnovijim dostignucem, giljotinom,
šmajserom, ili rešenjem o nacionalizaciji.
Ili deviznom knjižicom kao u ljubavnom slucaju Emilijine drugarice Ruške...
Dakle, jedni ce zagrajiti, drugi se pritajiti, kuvari ce se naraditi, svirci ce
dobro zaraditi, kelneri nece stajati, mladoženja ce se malo kajati, mlada ce
krišom cmizdriti, svekrva ce, razume se, pizditi...
A kuma?
Eh, kuma...
Svecani cin dogodio se u cetrnaest casova, u isto vreme kad i Cavino
uzemljenje, i priznajem da sam, hodajuci u povorci po stazi složenoj od sivih
kamenih kocaka, cutke posmatrao kako koraci drobe lišce, i mislio, naravno, na
Emiliju Kovacev.
Kakve to veze ima?
Kako da nema? Igra asocijacija. Koraci? Noge. Lišce? Dva duga vitka lista na
necijim nogama? Ko bi drugi to mogao biti?
Znam, nije bilo ni vreme ni mesto za to, ali Bog ce mi oprostiti. Šta mogu,
takav sam covek, a i on je takav Bog, nadam se...
Posle sahrane, a pre onog "klik" na prekidacu svetla, zadržao sam se
malo sa momcima na cugi. Za pokoj duše. Mislim da smo je upokojili vrlo
savesno, jer bilo je vec šest i koji minut kad sam se vratio kuci.
Oprao sam ruke, takav je narodni obicaj, a i da nije, moj je privatni obicaj da
operem ruke posle rukovanja sa milion muzikanata, bacanja grumena u raku i dva
sata teglenja po isparanoj fotelji od skaja, u izlizanom hotelskom snack-baru.
Šuška se da je u vinu istina...
U vinjaku nije, sasvim sigurno.
Posle druge ture, Zoka Obad i Miško Magarac poceli su neumorno da velicaju ime,
lik i delo Druga Cave, nešto kasnije upetljeo se i Aca Vaška, posle pete ture
Cavez je vec proglašen legendom i VD Genija, a malo posle toga sam se pokupio,
vadeci se na posao, i otišao kuci, pre nego što im je palo na pamet da je to u
stvari pokojni Cava Basista naredio da se sruši onaj most, i odlucno rekao
istorijsko "NE", tamo nekim tipovima.
U stanu je tišina šištala kao zmija, i brže-bolje sam upalio TV, ali to nije
bilo najbolje rešenje...
Na prvom kanalu su momci u plavim kapicama rasturali ekipu u belim, i da se to
sve dešavalo u olimpijskom bazenu možda bih i nastavio da gledam, ali ta
borilacka veština održavala se na uskim i prljavim ulicama, i bilo ju je jako
teško pratiti.
I mucno...
Nije tu bilo ni pravila ni sistema, igraci su bili loše obeleženi, plavi su bar
imali sitne brojeve, na opasacima ali belima se nije znalo broja. Bilo ih je
previše, pa su verovatno i sami zakljucili da bi vrlo glupo izgledali sa
sedmo-cifrenim brojevima na malim okruglim kapama, a sem toga, tako
neregistrovani lakše su izvodili opasne kontre, na cemu se, inace, bazirala
njihova taktika na vrucem gostujucem terenu. Ili na vrucem domacem terenu?
Ništa se ne zna. Istraga je još u toku...
Potegao sam daljinski upravljac, onako s kuka, ali na drugom kanalu spremno me
cekao jedan šizoidni narodnjak, i svom srecom mi je prst bio na dugmetu na kom
je pisalo "OFF", jer ko zna kako se sve to moglo završiti.
Novine? Ne, hvala lepo. CD? E, to može. Šta je u mašini? "Brothers in
Arms"? Kupljeno. Play...
Ispružio sam se na kaucu, odlucivši da to potraje minut-dva, ali bio je to
težek dan, a i za mene pricaju da sam težak tip, i gravitacija nas je zacas
uzela pod svoje.
Na plafonu se, cudno, davao isti film kao prepodne, na matineu.
"KUMA I"...
"Here I am again in this mean old town,
And you're so far away from me..."
Cekaj, zar je Knopfler radio muziku za taj film? I nije
mu neki tekst.
Evo me opet u ovoj pokvarenoj staroj varoši, a ti si tako daleko od mene. I gde
si sada, dok sunce pada, bla, bla, bla...
Ma, foliram, još kako. Baš me je, ono, dobio...
Hm, tekst je na pocetku vrlo dosledno pratio radnju, ali me je jako
inte-resovalo kako ce se posle izvuci, jer sam posumnjao da cak i Knopfler zna
kako se na engleskom kaže "becarac".
A Cigoši ce to sigurno svirati Emiliji Kovacev...
Kako li se namontirala, da mi je znati? Nije valjda išla kod frizera? Ne
verujem...
Kao klinci uvek smo virili kroz prozor kuce u kojoj su bili svatovi, da vidimo
mladu. Kako se nikad ranije nisam setio da malo zagledam i kumu?
Imala je tremu, brinula se kako ce izaci nakraj sa svim procedurama,
nazdrav-ljanjima i dežurnim dilkošima, i pokušavao sam da je smirim, ispricavši
joj da je i meni bilo tako kad sam kumovao prvi put, ali da je sve prošlo u
najboljem redu.
Što baš i nije bilo istina...
Jesen stiže, dunjo moja, ja se ne oženih...
Nekad su se svi kao blesavi ženili u jesen, cime su automatski rešavali problem
zimovanja, ali to je bilo u dobra stara vremena, kad pre braka nije bilo
diranja, a o "rari-rari" i da ne govorimo.
A Lufter se oženio krajem juna. Zbog troškova...
Do jeseni bi, naime, morali da dokupe još par metara materijala za vencanicu,
ali ni to, sasvim izvesno, ne bi bilo dovoljno da se sakrije mladina velika
biba, pa su Martin i Sonja doveli roditelje pred svršen cin, i poceli da prave
spisak uskog kruga prijatelja.
Koji se zaustavio na cifri stotinu šezsdeset i osam...
Još u gimnaziji smo sklopili taj pakt o totalnom kumstvu, a u momackim danima
cesto smo se oslovljavali sa "kume", što je bio dobar štos.
Curice su se uvek oduševljavale romanticnom pricom o tri stara druga, i o
potpisima koji ce overiti dugogodišnja prijateljstva, ali curice su bile
nacitane ruskih romana i nije ni cudo što su verovale u to.
Cudo je što smo mi verovali...
Dogovor je bio da Popac bude kum Lufteru, Lufter meni, a ja Popcu, i kad je
žreb odlucio da Martin probije led, bilo mi je cak i pomalo krivo što cu na
velikom dogadaju biti samo jedan od gostiju.
No, za utehu, znao sam da ostajem prvi i glavni na listi cekanja za sledecu, ovu
ili onu varijantu.
- Hej Joe! Da li si O.K.?
Popac me je ponekad zvao "Joe O.K.", što je zvucalo kao prevod mog
nadimka na holandski ili flamanski. Prišunjao mi se s leda, dok sam na klupi na
keju sedeo sa jednom devojkom, i mada ju je pogledao zvanicno i znacajno,
mislio sam da nema potrebe da mu je predstavim.
Predpostavio sam da svoju sestru zna od ranije...
Pomerio sam se malo u stranu, ali on nije seo izmedu nas. Spustio se na
suprotnu ivicu klupe, odredivši da Veverica bude u sredini, pa joj je prebacio
ruku preko ramena, i podesio glas na dramsku lagu Borisa Godunova.
- Šta radiš tu, ti mala, u jedanaest nocu, a? Igraš se Cika Doktora sa ovom
barabom? Imaš li ti, uopšte, roditelje?
Mala je bila na trecoj godini farmakologije, ali je pocrvenela pred svojim
velikim bracom, iako nas je zatekao u strogo pristojnoj relaciji. Nekim
cudom...
Zabavljali smo se kratko, a ja sam putovao dugo, i kad smo bili zajedno, kao
tih dana, samo smo se grlili i ljubili, kao pijani Rusi.
Popac se zagledao u Dunav, video sam da ga nešto muci, i nadao sam se da to
nema neke veze sa Vevericom i sa mnom.
- Kaži Popac, u cemu je frka?! Ne bleni tako u te talase, dobiceš recnu verziju
morske bolesti...
Pogledao me je sa olakšanjem, zadovoljan što sam ja preuzeo inicijativu, jer
ocigledno nije znao kako da pocne.
Duboko je uzdahnuo, pumpajuci važnost onoga što sledi, a Veverica, koja je
dobro poznavala takve situacije, ustala je sa klupe pre nego što je njen brat
zapoceo ozbiljan muški razgovor.
- Idem samo da pozdravim Bojanu. Odmah dolazim...
Popac je ostavio devojku u kolima, pedesetak metara iza nas, i jedan ušminkani
džbun promolio se kroz desni prozor legendarnog "mini morisa" kad je
Veverica stigla do njega, pretrcavši lako kao košuta preko mekog, širokog
travnjaka.
Tek tada sam ponovo okrenuo glavu prema svom drugaru, ostavivši mu, znaci,
dovoljno vremena da se presliša i ude u lik zabrinutog, bespomocnog momka, kog
je, ocigledno naumio da mi odglumi.
- Samo ti mi možeš pomoci, Joe. Dva dana nisam oka sklopio. Bojim se da necu
moci da se prihvatim tog kumstva...
Popac je inace bio rodeni lažov, ali je znao da sam ja
oduvek bio nepogrešivi detektor svih njegovih folova, i cudi me da se usudio da
mi isprica tu švajcarsku "ementaler" pricu, punu malih i velikih
rupa...
Vadio se na ispitni rok i na Sonjinu sestru s kojom se nekad muvao, a koja ce
biti tamo s novim deckom, trudio se, ne mogu da kažem da nije, ali medu
pet-šest razloga koje je naveo nisu bila i dva na koje sam sumnjao, a od kojih
je jedan sigurno bio onaj pravi.
Klasa ili kasa?
Samo ako nije i jedno i drugo...
Naše društvo opisuje se kao besklasno društvo u kome vlada radnicka klasa, što
znaci da i nije baš jako besklasno, cim jedna klasa ne samo da postoji, nego uz
to još i vlada.
Svejedno...
Bitno je da je ta jedna, kao jedina, ujedno i prva, i u tome je prednost našeg
uredenja nad svim ostalim uredenjima na ovom svetu.
Kod nas se svi radaju prvoklasni...
Dabome, i tu postoji caka.
Tako se, na primer, Popac rodio kao prva-A, a Lufter kao prva-C klasa, i iako
se ti indeksi nikad nisu pojavljivali u javnosti, uvek su se nekako
podrazumevali.
|